Prošli vikend sam iskoristila lijepo vrijeme i sa kćerkicom koja ima tek nepune dvije godine otišla do parka. Kada samo stigle u masi djece se isticao jedan dječačić od nekih 7, 8 godina, koji se držao nekako po strani. Kada sam moju Lanu stavila na ljuljašku prišao mi je i pitao me da mu kažem koliko je sati. Bio je onako poprilično neuredan, imao na sebi pocijepanu, staru odjeću, ali njegove oči su govorile da je čiste duše. Kada sam mu rekla da je 1 sat, uzdahnuo je i tiho, skoro u sebi rekao “znači još sat vremena moram čekati”. Upitala sam ga koga to mora čekati i da li tada roditelji dolaze po njega, a on mi tada reče da ne čeka roditelje već svaki dan tačno u 2 sata ide do pekare koja se nalazi u blizini da iznese smeće, a da mu pekar nakon toga da starog hljeba, kifla i drugih peciva. Tako dok je čekao pomagao mi je da ljuljam moju Lanu i ispričao da živi samo sa majkom koja je bolesna, da ih je njegov otac napustio i da praktično na taj način, odnosno i od onoga što on zaradi skupljanjem konzervi i drugog “smeća” on i njegova majka preživljavaju. Baš sam se potresla slušajući ga i kada smo krenuli iz parka svratila sam do jednog marketa i kupila mu nekih namirnica. Od tada samo o tom djetetu razmišljam. Za vikend planiram sa mužem da odem do njegove kuće ili čega već, tačnije da odem do mjesta gdje živi da vidim kako konkretno možemo da mu pomognemo. Nismo ni mi nešto bogati, ali pokušati ćemo koliko toliko da mu i njegovoj mami olakšamo život
Nema komentara:
Objavi komentar